preskoči na sadržaj

Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Vinkovci

Login
Tražilica
Kalendar
« Prosinac 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 30 1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31 1 2 3 4 5 6
Prikazani događaji

11. prosinca - Svjetski dan UNICEF-a
11.12.2018. 09:52
Generalna skupština Ujedinjenih naroda, 11. prosinca 1946. godine osnovala je organizaciju za pomoć djeci – UNICEF (United Nations Children's Fund). Nastao je s ciljem pružanja pomoći djeci poslijeratne Europe. Danas je najveći dio napora UNICEF-a je usmjeren na djecu u zemljama u razvoju.
Anketa
Koliko dnevno provodite za računalom?




Korisni linkovi
Vremenik pisanih provjera

Statut škole
 
Školski kurikulum
Plan rada škole
Dokumenti
Rad učenika

Pravo je svakoga čovjeka da misli svojom glavom i bude slobodan

 

 

     Ova tema je jako sveobuhvatna. Iako smo osmi razred neću pričati o tinejđerskom buntu. Ne ovaj puta.

 

     Pravo je svakoga čovjeka da misli svojom glavom i bude slobodan. To je rečenica koja je stotinu puta prežvakana, ali ljudi se svaki puta vraćaju na nju i redefinaraju pojam 'slobodan'. Za radnike sloboda znači veće plaće – malo rada, za poslodavce manje ulaganja – veći prihodi, za učenike nula učenja – sretna budućnost... Svatko u svojoj glavi stvara sliku slobode. Svi žude za 'slobodom' – svojom slikom o veoma ugodnom načinu života, a bez puno rada. To je pogrešna slika. Po mojem mišljenju sloboda nam omogućava da RADIMO, a ne obrnuto. Sloboda znači NEOVISNOST o drugima. Da sami POSTIGNEMO ono što želimo. Mi, sva sreća živimo u državi u kojoj smo svi slobodni. Mi slobodu IMAMO, ali sada kada treba nešto postići ono što želimo – tražimo neku višu ''slobodu''. Tražimo sve što želimo ni za što. Takvo što NE POSTOJI. Svi smo mi rođeni odriješenih ruku, a na nama je da tim rukama nešto i napravimo. Štoviše, to nam je dužnost. Kad se sjetimo koliko je ljudi živjelo i umiralo boreći se za ono što imamo danas, moramo se pokrenuti, a ne čekati da se netko drugi žrtvuje za još više.

 

     Za kraj pogledam u naslov i vidim da sam obradio samo dio teme. Ali, ipak sam zadovoljan. Zapravo pisao sam više ,,Sloboda – što je to“. O tome da svaki čovjek ima pravo misliti svojom glavom... To je već utvrđeno. Svi mi mislimo svojom glavom, no kakve su nam misli – to je već druga stvar.

 

Filip Pleša, 8.r

Svijet po mom

 

   Daleko, jako daleko od ove vreve i užurbanog gradskog života krije se vama nešto nepoznato. Krije se moj savršeni svijet.

   Sunce je obasjalo nebo u najnježniju nijansu ružičaste boje. Njegov žar grije naša tijela, a more tiho šapuće svoju simfoniju. Djeca unose veselje u naša srca svojim smijehom i vragolastim igrama. A ispred njih, u sutonu sjede zaljubljeni. Među njima sam i ja. Gledam u njegovo anđeosko lice, njegove plave oči koje mi kradu sve ostale misli. Osjećam se kao da sanjam, ili možda želim usnuti samo da zadržim ovaj trenutak. Njegovi dodiri mi daju neku čudnu nadu i govore mi da nismo sami. Da ima još duša koje se osjećaju kao i mi. A ja znam da je za nas vrijeme stalo, da su prestali svi ratovi i da se zbog nas ovaj dan probudio. Zbog ovakvih kao mi.

   Ovo je svijet ljubavi i sreće. Ovo je svijet kakav bi i naš stvarni trebao biti.

Lucija Zulumović, 7.a

 

 

 

Osjećam ljubav

 

   Po mome mišljenju nema ničega na ovome svijetu jačeg od ljubavi. To je osjećaj koji ne možemo kontrolirati i zbog kojeg bismo učinili baš sve. Zapravo, mnogo puta nam se čini da bez ljubavi život nema smisla.

   Svevremenska je pojava zahvatila i mene – ljubav zbog koje činim svašta. Zbog te ljubavi živim u ružičastom svijetu. No u stvarnom sam svijetu zbog te iste ljubavi dobila lošu ocjenu. Ne mogu si pomoći. Zapravo, nitko ne može. Ljubav je zaista posebna i upravo je zbog nje moje srce ispunjeno. Raste i raste. Osjećaj je neopisiv, osjećaj slobode…

   Nažalost, nisu svi oduševljeni mojim poletnim stanjem. Roditelji mi toleriraju mnogo toga, no ne razumiju moju zaljubljenost. Tata misli da je znanje sada vrlo bitno i da za pravu ljubav ima vremena. Hm, uzimam i to u obzir, ali moja je ljubav snažna i takva će i ostati, bez obzira na sve.

 

Marija Petrić, 6.c

 

 

 

Želim drugačiji svijet

 

   Kako bi izgledao moj svijet? Koje bi bio boje? Kakvi bi bili ljudi? Hajdemo redom.

   Moj bi se svijet u mnogim stvarima razlikovao od stvarnoga. Ne samo izgledom, nego i ugođajem. U mom bi svijetu, čak i za tmurnih dana, sve bilo veselo. Ptice bi uvijek pjevale, posvuda bi vladali sreća i mir. Ljubav bi imala veliku, možda najveću ulogu. Svi bi bili sretno zaljubljeni – nikoga se ne bi sprječavalo da voli ili da bude voljen. Sve bih ljude izjednačila pravima i imovinom. Tako ne bi bilo sirotinje i riješio bi se glavni problem ovoga svijeta. Zakoni bi bili suvišni jer ne bi bilo zločina. Politika bi bila nepotrebna i nepoželjna. Djeca bi bila veselija jer bi  roditelji bili zadovoljni i imali bi više vremena za njih. Profesori bi uvijek bili raspoloženi, imali bi razumijevanja za sve učenike, izbjegavali bi davati velike i teške zadaće. Cijeli bi nam život bio kao jedna velika i duga igra.

   Ovo je samo jedan dio mojih zamišljanja savršenoga svijeta. Tko zna, možda se neke od mojih želja i ispune. Za sada mogu samo čekati, sanjati i nadati se.

 

Viktorija Šokčević, 7.a

 

 

Pričala mi stara ploča…

 

   Pričala mi jedna stara istrošena ploča o godinama koje je proživjela u svojoj kući, staroj školi. Prisjećala se raznih dogodovština, sretnih, ali i uplakanih lica nestašnih učenika.

   Već je bila iscrpljena jer su njezine prijateljice spužva i kreda desetljećima po njoj hodale, vrludale, gmizale i klizale se. Žalila se da je često bila prljava i da ju je to jako ljutilo. Ipak, bilo je učenika koji su voljeli da ona blista – živjela je za te dane.

   Nalazila se u učionici učenika petog i šestog razreda. Govorila je da je tim učenicima bilo jako teško jer su morali puno učiti i pisati, ali su unatoč tomu bili vrlo veseli i razigrani. Rekla je da im je najviše muke zadavala matematika i tada su vrlo nevoljko dolazili pred nju. Vidjela je mnogo šalabahtera i slušala je dobronamjerna došaptavanja koja su neki učenici pogrešno shvatili pa izazvali smijeh cijeloga razreda.

   Ploča se nada da će doživjeti još puno godina u ugodnom dječjem društvu. Naime, načula je da joj slijedi bojanje i uljepšavanje nakon čega bi trebala ponovo zablistati…

 

Ana Kvesić, 6.c                      

 

 

Večer nad gradom

 

Izgubljen u gradu, i dok pada noć

Hodam… i gledam

Nepoznata mračna lica.

Nitko me ne traži i ne primjećuje.

 

 

Tražim svjetlost poput noćnog leptira

I dok ponoć stiže

Samo mi preostaje

Sâm čekati jutro u kutu mračne ulice…

 

 

 A kad sunce zagrije mi lice,

Znam da sam uspio,

Znam da nisam sam.

Uvijek će sunce biti tu.

 

Stjepan Milobara, 8.a

 

 

 

Zaljubljenost

 

Zaljubljen je u nju još od prvog razreda,

No ona to nije znala sve dosada.

 

Dugo je skupljao hrabrosti

I rekao joj sve o svojoj zaljubljenosti.

 

Otišao je s njom na sokić

I dobio jedan sladak cmokić.

 

Mia Parać, 6.c




preskoči na navigaciju